Elvira Voća, doajenka Festivala kajkavskih popevki u Krapini na njemu je nastupala u kontinuitetu od prvog Festivala 1966. godine.

Te godine skladba koju je ona izvodila, sa skladateljskim potpisom jednog od osnivača i direktora Festivala, Krapinčana Viktora Crneka., dobila je prvu nagradu. Popevku „Zagorska klet“ otpjevala je u alternaciji sa Ivom Robićem.

Nižu se nastupi i uspjesi Elvire Voće na Krapinskom festivalu, za kojeg je bila osobito emotivno vezana i uvijek je s ponosom naglašavala kako joj je srcu najdraži. Voljela je i osjećala Krapinu i kajkavsku popevku, pa je slobodno vrijeme najviše voljela provoditi  u svojoj vikendici na Trškom Vrhu, iznad Krapine.

Vrlo emotivno interpretirala je popevke i jedna je od rijetkih pjevačica koja je na krapinskoj festivalskoj pozornici otpjevala s veseljem i jednakom žarom šansone, balade, valcere, polke. Često je izvodila domoljubne popevke i one posvećene Zagorju.

Zagorske steze, Zagorje moje zeleno, Pij Jandraš, Tam od Sutle idu svati, Zasvirajte polku mužikaši, Kak je lepo v senu spati, Bela cirkvica, Na čas si pozabimo brige, Japa naš, Zemi vse, Naši zvoni navek zvone, samo su neke od Elvirinih popevki koje pjevamo i volimo, a neke spadaju u red antologijskih kajkavskih popevki poput Venčeka za Zagreb, iz krapinske 1994. godine, za koju je često naglašavala da joj je jedna od najdražih, budući da je napisana povodom 900. obljetnice zagrebačke nadbiskupije i u prekrasnim stihovima Drage Britvića, kojeg je Elvira često uglazbljivala, emotivno objedinila Zagreb i Krapinu. Za mnoge, kao i za spomenutu skladbu, sama je pisala glazbu, ponekad i stihove.

Krapina joj je uvijek bila u srcu, te je pomno pazila da prilikom bilo kakve obljetnice skladba koju pjeva na Festivalu bude svečarskog karaktera, posvećena Krapini i Festivalu kajkavskih popevki. Spomenuti Venček za Zagreb, Najlepši v jesen su krapinski cajti, Čeh, Leh i Meh, Zvoni nam čuvaju senje, Nad Krapinčicom zvezde, dio su njezinog opusa posvećenog upravo Krapini, koju je voljela i uvijek se u nju vraćala. Zadnja, upravo takva popevka, kojom se oprostila 2005. godine sa novim kajkavskim skladbama, Leta i leta, posvećena je upravo Festivalu kajkavskih popevki, njegovoj tada 40. obljetnici, Krapini i Zagorju. Nakon toga rado se odazivala nastupima na retrospektivnim večerima Festivala, te koncertima kajkavskih popevki, posebno obljetničkim, a 2020. godine, povodom 55. obljetnice kajkavskog festivala, zadnji put je, emotivno kao i uvijek, na krapinskoj festivalskoj pozornici splela svoj Venček za Zagreb i Krapinu.